Izložba „Oči u oči“ govori o ožiljcima rata

Priština, 19. jun 2026. u 9:09

Umjesto uobičajenih fotografija, izložba priču prevodi u neuobičajen vizuelni jezik. Oko postaje mjesto susreta prošlosti i sadašnjosti, između onih koji nose rane rata i publike koja je pozvana ne samo da gleda, već i da razmisli o onome što vidi. Baš kao što se odražava u okviru koji prekriva svaku zenicu oka. „Oči u oči“ je poziv na suočavanje i prepoznavanje. Kroz zenice preživjelih seksualnog nasilja prodire se do bola, ali i do snage, hrabrosti i rušenja ćutanja.

Na bijelim zidovima, u središtu svakog crnog kvadrata, objektiv fotoaparata donosi uvećane prikaze zenica, linija, boja i krugova. Ali, osim bioloških tragova, tu su i svjedočanstva i sjećanja. To su priče koje su decenijama živjele između ćutanja, bola i isključenosti. Riječ je o izložbi „Oči u oči“, koja je pred javnost donijela jedan od najosjetljivijih umjetničkih i memorijalnih pristupa rani seksualnog nasilja tokom rata na Kosovu.

Umjesto uobičajenih fotografija, izložba priču prevodi u neuobičajen vizuelni jezik. Oko postaje mjesto susreta prošlosti i sadašnjosti, između onih koji nose rane rata i publike koja je pozvana ne samo da gleda, već i da razmisli o onome što vidi. Baš kao što se odražava u okviru koji prekriva svaku zenicu oka.

Prema kustoskom konceptu, iris se pretvara u metaforu prepoznavanja, prihvatanja i suočavanja. Na ulazu u izložbu naglašava se da ona predstavlja važan trenutak u višegodišnjem angažmanu na dokumentovanju iskustava preživjelih seksualnog nasilja, tretirajući iris kao složen portal koji se kreće između unutrašnjeg psihološkog pejzaža i spoljnog pogleda društva.

Otvorena u staroj zgradi Opštine Priština, na Međunarodni dan eliminacije seksualnog nasilja u sukobima, koji se obilježava 19. juna, izložbu su organizovali Kosovski centar za rehabilitaciju preživjelih torture i „Pro Peace Kosovo“.

Direktorka KCRPT-a, Feride Rušiti, kazala je da sam naziv izložbe predstavlja poziv na direktno suočavanje sa istinom.

„Ovu izložbu smo nazvali ‘Oči u oči’, jer često kada želimo nekome da kažemo istinu, kažemo mu: pogledaj me u oči. Kroz zenice očiju ove izložbe uspijevamo da vidimo bol osoba koje su preživjele seksualno nasilje, ali i njihovu snagu, iščekivanje i hrabrost. Ponekad možemo da vidimo i bol, ali i da se prisjetimo drugih žrtava koje, nažalost, više nisu među nama, kao i nade onih koji se bore za pravdu“, rekla je ona.

Rušiti je ocijenila da je izložba podsjetnik na neophodan dijalog između preživjelih, njihovih porodica i društva.

„Hiljade porodica godinama su živjele sa traumom preživjelih. Dijelile su suze, ćutanje i bol, ali su zajedno sa žrtvama seksualnog nasilja nosile i teret stigme. Jer seksualno nasilje ne pogađa samo jednu osobu. Ono pogađa čitave porodice i često ostaje prisutno i kod generacija koje dolaze poslije nas“, kazala je Rušiti.

Organizacija koju vodi postoji već 27 godina. Tokom cijelog tog perioda bila je adresa za žrtve seksualnog nasilja tokom rata, ali, prema riječima Rušiti, put ka ozdravljenju i pravdi još nije završen.

„Punih 27 godina Kosovski centar za rehabilitaciju preživjelih torture stoji uz preživjele. Slušao je priče koje slamaju srce, radio na vraćanju dostojanstva i povjerenja preživjelima, gledali smo ljude koji su, uprkos traumi i isključenosti, pronašli hrabrost da nastave dalje, traže ozdravljenje i pravdu i postanu glas promjene za druge preživjele. Ipak, put ka ozdravljenju i pravdi nije završen ni danas, nakon 27 godina. I danas se mnogi preživjeli suočavaju sa posljedicama traume i preprekama u ostvarivanju svojih prava, često zbog stigme i predrasuda koje, nažalost, i dalje postoje u našem društvu“, rekla je Rušiti.

Pored svake fotografije nalazi se i priča uz iris ili portret odgovarajuće osobe. Izložba je zasnovana na usmenim svjedočenjima i publikacijama „Želim da me čuju“ iz 2017. godine, „Iznad bola, ka hrabrosti“ iz 2021. godine i „Nečujni glasovi“ iz 2024. godine. U njenom središtu nalaze se fotografije irisa žena i muškaraca koji su preživjeli seksualno nasilje tokom rata, njihovih članova porodica, kao i portreti onih koji su odlučili da javno govore o svojim iskustvima.

Vršiteljka dužnosti predsjednice, Aljbuljena Hadžiju, rekla je da društvo mora gledati na preživjele sa poštovanjem i dostojanstvom. Istakla je da oni ne smiju ostati na marginama kolektivnog sjećanja.

„Osobe koje su tokom rata pretrpjele seksualno nasilje dio su naše istorije i naše državne odgovornosti. One ne mogu ostati na rubu sjećanja niti se pominjati samo određenim danima. Republika im duguje priznanje, brigu, pravdu i život dostojan čovjeka. Kao što znate, Vasfije Krasnići-Gudman i Širete Tahiri-Sulejmani su posebne izaslanice za pitanje osoba koje su preživjele seksualno nasilje. Već su javno obavijestile da je u prostorijama Predsjedništva otvorena kancelarija za podršku preživjelima seksualnog nasilja tokom rata, kao siguran prostor za savjetovanje, saslušanje, usmjeravanje i podršku“, rekla je Hadžiju.

Ona je ohrabrila žrtve da podnesu zahtjev za priznavanje statusa osoba koje su pretrpjele seksualno nasilje tokom rata.

„Ovom prilikom pozivam osobe koje su pretrpjele seksualno nasilje tokom rata na Kosovu da podnesu zahtjev za priznavanje tog statusa. Institucije Republike Kosovo veoma su otvorene da saslušaju i zahtjeve koji se odnose na zakonske izmjene“, rekla je ona.

Među portretima koji se nalaze u središtu izložbe su oni Vasfije Krasnići-Gudman, Širete Tahiri-Sulejmani i Ramadana Nišorija – glasova koji su među prvima javno prekinuli ćutanje. Uz njih su predstavljeni i članovi njihovih porodica, čime se priča širi izvan pojedinca i pokazuje da trauma rata ne pogađa samo jednu osobu, već obuhvata čitave porodice i prenosi se kroz generacije.

Ceremoniji otvaranja prisustvovali su i predstavnici međunarodnih institucija. Ambasador Njemačke na Kosovu, Rainer Rudolph, rekao je da izložene slike nisu samo umjetnička djela.

„Skenovi irisa koje ovdje vidimo, kao i portreti, nisu samo umjetnička djela, već prikazi očiju i lica koja su se oči u oči suočila sa svojim zlostavljačima. Oni predstavljaju živ i snažan omaž preživjelima seksualnog nasilja povezanog sa sukobom“, rekao je on, dodajući da svaki iris nosi posebnu priču.

„Svaki iris koji ovdje vidimo je jedinstven, kao što je jedinstvena i svaka priča. Smatram da je pričanje priča preživjelih izuzetno važno. Njihovo dijeljenje pomaže u smanjenju stigme, kako na individualnom, tako i na društvenom nivou“, rekao je ambasador Rudolph.

I britanski ambasador, Jonathan Hargreaves, rekao je da izložba stavlja publiku licem u lice sa stvarnošću iskustava preživjelih.

„Kroz ove impresivne fotografije i svjedočanstva koja stoje iza njih, doslovno se nalazimo oči u oči sa iskustvima ljudi iza očiju i lica koja gledamo. Jasno je koliko otpornosti i hrabrosti vidimo kod njih. Tokom mog boravka na Kosovu imao sam privilegiju da razgovaram sa muškarcima i ženama koji su preživjeli i koji su sa toliko hrabrosti, snage i dostojanstva podijelili svoja iskustva. Uvijek sam čuo istu jednostavnu poruku: želimo da budemo saslušani, želimo da budemo priznati i želimo da budemo tretirani s poštovanjem“, rekao je on.

Korab Krasnići iz organizacije „Pro Peace“ rekao je da oči preživjelih i njihovih porodica usmjeravaju pogled ka publici, ali da se suočavanje tu ne završava.

„Vizuelni jezik koji vidite na ovoj izložbi povezan je sa irisom oka, koji predstavlja uzajamno suočavanje u kojem preživjeli i njihove porodice usmjeravaju pogled prema publici, dok se posjetioci uvlače u taj pogled koji odražava njihov položaj posmatrača u samom činu gledanja. U tom kontekstu, izložba stvara atmosferu suočavanja, gdje pogled postaje ne samo biološki proces, već i etički i politički čin“, rekao je Krasnići.

Priča Venese Sulejmani, kćerke Širete Tahiri, zagovornice i aktivistkinje za prava preživjelih i njihovih porodica, takođe je dio izložbe.

„Moramo biti oni koji se ne skrivaju od sjećanja koje ih je nekada slomilo, oni koji se vide uprkos društvenoj i kulturnoj stigmi koju imamo ovdje, ali i izvan nje. Kako da mi, djeca i porodice koje smo svjedočile tako strašnim djelima tokom rata na Kosovu, prestanemo da ćutimo? Upravo pred našim očima. Društvo ne bi ostalo ravnodušno da su njihove oči bile prisutne baš u trenutku kada su ta djela počinjena“, rekla je ona.

Na ovoj izložbi oko nije samo organ vida, već i svjedočanstvo opstanka. Svaki izloženi iris u sebi nosi neizbrisivu priču rata, ali i čin otpora ćutanju. „Oči u oči“ ne traži sažaljenje, već priznanje i suočavanje sa stigmatizacijom u društvu u kojem su mnoge priče godinama ostajale zatvorene iza zida ćutanja.