Priština, 2. februar 2026. 15:39
U Osnovnom sudu u Prištini, žrtve optužene Nadice Cepkenović su priznale medijima nakon prvog ročišta, opisujući sistematsko nasilje, fizičku i psihološku torturu i nehumane uslove tokom boravka u ženskom zatvoru u Lipljanu tokom ratnih godina.
Svedočanstva su data nakon što se Cepkenović, koja je optužena za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, na prvom ročištu izjasnila da nije kriva, dok su žrtve rekle da im je sukob posle više od dve decenije vratio teška i traumatična sećanja.
Jehona Krasnići-Morina je rekla da je sukob u sudnici bio emocionalno težak.
„Uvek pamtim samo loše, gorke događaje, sistematsko i kontinuirano nasilje, od dana našeg hapšenja do dana našeg puštanja na slobodu. Trenutak sa kojim smo se suočili posle skoro tri decenije na sudu, naravno, nije doneo dobre emocije. Bilo je nasilno, veoma nasilno. Bio je izuzetan psihološki pritisak, kontinuirano, na sve zatvorenike. Ona nije bila jedina. Postoji još nekoliko koje su pomenuli stražari i u ovoj optužbi“, rekla je.
Dodala je da, po njenom mišljenju, odgovornost treba proširiti na sve umešane.
„Da bi se za njih sprovela pravda, svi moraju biti pozvani na odgovornost jer su bili saučesnici u sistematskom nasilju, ogromnom psihološkom i fizičkom pritisku, do tačke iscrpljenosti, kako je rekao tužilac u ovom slučaju. Ali ovo je prekretnica za nas, jer posle dve decenije, to je pozitivan znak da pravda želi da istakne nasilje nekoga ko je zaista vršio izuzetan pritisak. Nazvan je zatvorom, da, može se slobodno uporediti sa nacističkim logorima, šta su radili albanskim zatvorenicima, bez obzira na pol, i ženama i muškarcima. Ali mi danas govorimo u svojstvu ženskih žrtava, u zatvoru u Lipljanu. Nasilje je bilo izuzetno i možda ne možemo ni da objasnimo šta osećamo unutra, možda čak ni veoma detaljno, zbog okolnosti koje bi mogle ponovo da utiču na naše porodice, naši rođaci bi mogli biti pogođeni, deca koju danas imamo mogla bi biti pogođena. U to vreme, imali smo 20 godina, 21 godinu. Slušajte, postojali su najnehumaniji mogući oblici prema albanskim zatvorenicima tokom ratnih godina u kojima smo bili“, rekla je ona.
Još jedna preživela, Mevlide Saraki, takođe je rekla da je uhapšena u julu 1998. i da je mučenje bilo kontinuirano.
„Svi mi koji smo bili ovde smo žrtve tog vremena. Ja sam zatvorena 27. jula 1998. godine i upravo zbog toga, moji prijatelji i ja smo bili mučeni 24 sata dnevno bez ikakve dozvole. Mučenja su bila najrazličitijih vrsta. Zamislite, kada međunarodne konvencije garantuju govorenje maternjeg jezika, nama je bilo zabranjeno. Mogli smo samo da dišemo vazduh unutar sobe od 6 kvadratnih metara, ništa drugo. Bile su nam zabranjene posete, bila nam je zabranjena hrana. Bila nam je zabranjena komunikacija jedni sa drugima. Bilo nam je zabranjeno da izlazimo zbog fizioloških potreba, što je bio policijski čas 16 sati dnevno. Onda smo imali te srednjovekovne logore, koje kažem, kažem sa slomljenim srcem, jer kao da nismo živeli na Kosovu u to vreme. To je bio samo fizički zatvor na Kosovu, jer je bio istražni zatvor, teški zatvor, sa svim ovim kriminalcima kao što imamo danas.
Njen nastup u sudnici, Saraći je opisala kao zatvor, nazvavši je kriminalkom.
„Ali sa tim pogledom kojim je ušla tamo i danas je ušla u salu, sa tim svojim neznanjem, sa tim licem.“ kriminalca, sa tim licem crne duše, pogledala nas je sve redom. I za mene je danas dan pobede, zbog činjenice da je danas u poziciji u kojoj smo mi bili, ali mi je žao što plaćamo poreze, vi novinari i svi građani Kosova, tako da se ona hrani našim porezima. Takav kriminalac mora biti kažnjen, a moraju biti kažnjeni i oni drugi izostanci, što je na neki način za nas, žene i devojke koje su bile zatvorene u vanrednim okolnostima, koje su radile za slobodu i nezavisnost Kosova, koje su nam povredile udove, oštetile nas psihološki, moralno, ponizile nas, proklele našu naciju, proklele našu Oslobodilačku vojsku Kosova, proklele naše albanske majke, kolevku albanske dece i sve ostalo“, rekla je.
Rekla je, između ostalog, da su u svakom trenutku očekivali ko će od njih biti ubijen.
„Nikada nismo znali kada će se vrata otvoriti i ko će od nas na kraju biti ubijen. Nismo imali vremena da ćutimo, da mislimo albanski. Terali su nas da razmišljamo jezikom kriminalaca. Izlazili smo u šetnje pod nadzorom, sa rukama vezanim iza leđa i kada smo se vraćali iz šetnje, imali smo svakakve provokacije. „A da ne pominjemo batine, neke naše kolege koje su bile u zatvoru su pretučene, njihovi krici, užas, nasilje koje se čulo, nije nas ostavljalo na miru“, rekla je. Još jedna žrtva, Zahrije Podrimčaka Subaši, takođe je rekla da je tokom boravka u zatvoru,

Za šest meseci, 46 žrtava u 45 smrtonosnih nesreća
Mladić sa Kosova koga je srpska policija privela u Horgošu pušten na slobodu
Policija negira hapšenje turskog državljanina: Predstavio se kao podnosilac prijave, nakon razgovora je pušten
Policija: Ratni zločini prijavljivati samo Direkciji za istragu
Još 30 dana pritvora za pripadnika MUP-a Srbije, V.M., osumnjičenog za otmicu Milana Vukašinovića u Leposaviću
Uhapšen turski državljanin, osumnjičen za učešće u masakru u Kruši
Kosovo pobedom završava Balkansko prvenstvo za igrače do 17 godina, pobeđuje Moldaviju u tri seta
Migrant poginuo na putu ka Kosovu, u nesreći u Milanu