Mitrovica 11 Jun 2025
Mitrovica je oduvek bila grad rok muzike – mesto gde je gitara bila više od instrumenta, a stihovi više od reči. U burnim vremenima, rok bendovi iz Mitrovice nisu samo zabavljali – oni su govorili, prkosili, osvetljavali tamu. Grupa MAK je deo te tradicije – glas koji je potekao iz grada koji zna šta znači boriti se kroz muziku. I danas, Mitrovica pamti i ponosno čuva svoju muzičku scenu, koja je bila i ostala simbol otpora, identiteta i kulture.
U tom duhu održano je emotivno veče sećanja u čast Hakija Misinija, jednog od simbola mitrovačke muzičke scene, pevača i člana legendarne grupe MAK, ali i umetnika koji su sa njim delili sudbinu progona i stradanja zbog svog stvaralaštva – Mehmeta Tupelle i Esata Bićurrija.
Događaj je organizovala Opština Severna Mitrovica, odnosno Direkcija za kulturu, omladinu i sport, a centralni deo večeri bio je prikazivanje dokumentarnog filma „Nemam naslov za ubijene umetnike“, u režiji i po scenariju Dalmata Dobre. Film, nastao uz podršku Ministarstva kulture, omladine i sporta, na snažan i potresan način govori o umetnicima čija su dela i životi prekinuti nasiljem, ali čija poruka i dalje živi.
Haki Misini rođen je 1951. godine u Kosovskoj Mitrovici, gde je i započeo svoj muzički put. Bio je frontmen i jedan od osnivača rok grupe MAK, osnovane 1973. godine, zajedno sa Mehmetom Tupellom, Rexhepom Ismajlijem, Halilom Bajraktarijem, Sedatom Isufijem i Xhevdetom Gashijem. MAK se smatra jednim od pionira albanskog roka – bendom koji je crpeo inspiraciju iz svetskih muzičkih imena, ali u lokalnom kontekstu ostao veran autentičnom izrazu.
Haki Misini ostavio je bogat muzički trag. Među njegovim najpoznatijim pesmama su: „Moj e mira te pojata“, „Idila verore“, „Tri gota“, „Dashuria e humbur“ i druge pesme koje se i danas izvode sa istom snagom emocije. Njegova umetnost bila je neposredna, snažna i duboko povezana sa narodom i gradom iz kog je potekla. Tragično je ubijen 10. juna 1999. godine u Mitrovici, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek 2005. godine u selu Suhodol.
Dokumentarni film prikazan tokom večeri osvetljava ne samo lične priče umetnika, već i širi kontekst vremena u kojem su stvarali – vremena u kojem je umetnost često bila progonjena jer je govorila istinu. Kroz arhivske snimke, svedočanstva i muziku, publika je još jednom osetila snagu poruke koju su ovi umetnici ostavili.
Ovo veče nije bila samo komemoracija – bilo je to svedočenje o tome da se istinski umetnici ne zaboravljaju. Njihov rad, njihova borba i njihova snaga ostaju upisani u kolektivnom pamćenju.
