Priština, 14. decembar 2025. 10:24
Plis, ova vekovna bela kapa Albanaca, mnogo je više od odevnog predmeta: ona je nasleđe, kontinuitet i tiha ikona našeg identiteta. Danas, u vreme kada su džubleta 2022. godine i lahuta 2025. godine priznate kao albansko nematerijalno kulturno nasleđe, prirodno se postavlja pitanje: da li je plis sledeći kandidat za UNESCO?
Postoje predmeti koji, bez reči, govore istoriju jednog naroda bolje od svake knjige. Jedan od njih je beli plis. Jednostavna kapa od zbijene vune, ali sa velikom simboličkom težinom: od pastirskog života do kodeksa časti, od narodnih sabora do gorštaka, pa sve do fotografije emigranta koji čuva svoj identitet. Plis, ova vekovna bela kapa Albanaca, više je od odeće: on je nasleđe, kontinuitet i tiha ikona našeg identiteta.
Danas, u vreme kada su džubleta 2022. godine i lahuta 2025. godine priznate kao albansko nematerijalno kulturno nasleđe, pitanje se prirodno nameće: da li je plis sledeći kandidat za UNESCO?
Rani tragovi: pilos, pileus i oblik mediteranske kape.
Iako se reč „plis“ ne pojavljuje kod antičkih autora, njegov oblik je poznat. Kod Grka, pilos je bila okrugla kapa od filca, bez oboda, koju su nosili radnici, mornari, pa čak i junaci – poput Odiseja, koji se često prikazuje sa pilidionom.
Kod Rimljana, pileus je postao simbol slobode: na republikanskim kovanicama pileus libertatis stoji između dva bodeža, označavajući oslobađanje robova. Oblik je identičan hemisferičnoj vunenoj kapi kakvu poznajemo u balkanskim tradicijama.
Ne postoje dokazi da su to „albanski plisevi“, ali postoje dokazi da je arhetip filcane kape neodvojivi deo starog Mediterana i da je ovaj oblik nastavio da živi na Balkanu.
Jedan od najvažnijih ikonografskih primera jeste reljef iz Zenice (IV vek n. e.), na kojem dvojica muškaraca nose nisku, okruglu kapu. Istraživač Džon Vilks (John Wilkes), u knjizi „The Illyrians“, identifikuje je kao „poznatu balkansku kapu (albansku ćelešu)“.
Dakle, iako ne možemo govoriti o današnjem plisu, možemo govoriti o kontinuitetu forme u ilirskim prostorima.
Plis jasno stupa na scenu sa etnografijom XIX–XX veka. Putnici poput Hana, Nopcse i Edit Durham opisuju ga kao neosporni znak albanskih muškaraca na Kosovu, u Malësiji, severnoj Albaniji, Skoplju, Tetovu, Ulcinju, Preševu, kao i u delovima Makedonije i Crne Gore.
Rečnik savremenog albanskog jezika ga jednostavno definiše:
„Bela tkanina od gažene i zbijene vune; bela kapa od te tkanine.“
Materijal, tehnika i funkcija u potpunosti su domaći. Ovde plis više nije arhetip, već jasno albanski predmet.
Zašto je plis opstao samo kod Albanaca?
Ovo pitanje povezano je sa nekoliko međusobno povezanih faktora.
Prvo, planinsko stočarstvo. Alpske paše stvorile su ekonomiju vune i sukna. Odeća pastirskog društva menja se veoma sporo; plis je opstao kao funkcionalni deo te ekonomije.
Drugo, kodeks časti. Plis je postao deo moralne slike muškarca: znak odgovornosti, dostojanstva i „čistog obraza“. U mnogim krajevima on nije samo pokrivalo za glavu, već neka vrsta „pečata karaktera“.
Treće, tiha otpornost prema osmanskim i vizantijskim modama. Dok su drugi narodi prihvatali fes, kalpak ili marame, Albanci iz planina zadržali su plis kao svoj znak. To nije nužno bio artikulisan politički čin, već unutrašnje odbijanje da se utope.
Četvrto, znak etničkog razlikovanja. Na mešovitom balkanskom terenu „bele glave“ su izdaleka razlikovale Albance. Plis je postao vizuelni logo identiteta.
Iskreno: nemamo arheološke dokaze da je današnji plis dardanski. Nemamo tekstilne artefakte iz antike koji bi to potvrdili.
Ali imamo snažne dokaze albanske kulturne autohtonosti. Kulturna autohtonost podrazumeva očuvanje načina života, zanatskih tehnika i pogleda na svet u istom prostoru tokom mnogih generacija. Plis je upravo to: kontinuitet albanskog života, a ne muzejski relikt.
